Milomir Ninković za "Glas": Velike usne i grudi odlaze u prošlost

Ukoliko želite da postignete uspjeh negdje na Zapadu, morate biti pet pa i deset puta bolji od lokalnih doktora da biste mogli napredovati. Samo u tim slučajevima možete uspjeti, poruka je to jednog od najuglednijih plastičnih i rekonstruktivnih hirurga u svijetu Milomira Ninkovića, koji je 30 godina proveo u Njemačkoj.

Naveo je i da mnogi propadnu u želji da naprave veliku karijeru na Zapadu. 

- Uvijek ste tamo stranac koji mora da doprinosi mnogo više nego jedan lokalni ljekar - kazao je Ninković sa kojim smo razgovarali i o trendovima u estetskoj i rekonstruktivnoj hirurgiji, izazovima budućnosti, anegdotama iz operacionih sala...
Profesor Ninković, jedan od najcjenjenijih stručnjaka u svijetu u oblasti plastične, rekonstruktivne i estetske hirurgije i hirurgije šake, bio je predsjednik Evropskog udruženja u ovoj oblasti i šef klinike za plastičnu rekonstruktivnu i hirurgiju šake i opekotina bolnice u Njemačkoj. Neki od zahvata koje je osmislio nose njegovo ime. Uradio je jedinstvenu transplantaciju šaka, osmislio rješavanje problema paralize bešike, sproveo u djelo ideju kako pomoći ljudima koji ne mogu da podignu stopalo, a uspio je i da pronađe metodu kojom donja usna zbog karcinoma može biti odstranjena i sa transplantiranim mišićem sa natkoljenice ponovo rekonstruisana. 

GLAS: Prema dostupnim informacijama rođeni ste u opštini Sokolac. 

NINKOVIĆ: Rođen sam u Sokocu, iako moram reći da nikad nisam tamo živio. Ta bolnica u kojoj sam rođen bila je najveća u to vrijeme. Imam malo nekih veza sa Sokocem. Sa porodicom sam živio u Sarajevu do 1992. godine. 

GLAS: Da li dolazite u Sarajevo? 

NINKOVIĆ: Moja majka živi u Palama, tako da redovno dolazim u te naše krajeve. 

GLAS: Posjećivali ste ranije i medicinske fakultete i zdravstvene ustanove u BiH i držali predavanja studentima. Da li su i dalje aktuelna ta predavanja?

NINKOVIĆ: Držao sam predavanja na Univerzitetu u Sarajevu, ali i na fočanskom Medicinskom fakultetu. Prije sam dolazio i u Banjaluku. Vjerovatno ćemo sada i to uspostaviti, da dođem češće u Banjaluku na fakultet i u Klinički centar. Pomagao sam i kolegama iz Mostara i Tuzle. Gdje god me neko zamoli za pomoć, ako sam u mogućnosti, to i uradim. Radili smo i na edukaciji kadrova. Vjerujem da ćemo sve to nastaviti u nekim godinama pred nama intenzivnije. 

GLAS: Šta Vas je motivisalo da se specijalizujete upravo za plastičnu, rekonstruktivnu i estetsku hirurgiju? 

NINKOVIĆ: Kao studenti medicine ne znamo puno o specijalizacijama i specijalnim disciplinama. Bio sam izvanredan student pa sam mislio da treba da se bavim kardiologijom, tako da sam proveo jedno vrijeme na kardiologiji i vidio da to nije za mene. Zatim sam otišao i na neurohirurgiju, gdje sam proveo tri mjeseca i vidio da ni to nije za mene. Nedostajala mi je određena kreativnost u kojoj čovjek može da pokaže svoj pristup medicinskim problemima i rješavanjima. I onda sam sreo profesora Starevića, koji je u to vrijeme bio dekan Medicinskog fakulteta, a ja sam ko student bio prodekan, tako da smo se znali već iz mojih studentskih dana. I onda je on predložio da dođem i pogledam plastičnu hirurgiju. Pitam ga ja tada: "Šta se radi sve na plastici?". Onda je rekao jednu divnu rečenicu. Kaže: "Pa evo, znate, plastika ima jednu veliku prednost, ljudi vam ne umiru". To me je zainteresovalo i od prvog dana shvatio sam da je ta disciplina za mene, jer daje nevjerovatan prostor u kojem imate više načina da riješite neki medicinski problem i zavisno od vaše kreativnosti i znanja možete da izaberete najbolji put za pacijenta. Tako da sam ja 41 godinu u ovoj oblasti, sa kojom sam i dalje oduševljen i smatram je jednom od najljepših u hirurgiji.

GLAS: Vaš rad prepoznat je kroz brojne nagrade i međunarodna priznanja. Koja Vam je najznačajnija i zašto? 

NINKOVIĆ: Ove godine sam dobio dvije nagrade koje me možda čine najsrećnijim. Jedna je nagrada koju sam dobio u Barseloni od Svjetskog udruženja za rekonstruktivnu mikrohirurgiju. Održao sam tada i predavanje od sat vremena o svom radu i doprinosu rekonstruktivnoj mikrohirurgiji. To mi je jedno od najvećih priznanja jer ga dodjeljuje Svjetsko udruženje. Takođe, prvi sam iz Evrope koji je dobio tu nagradu. Nju dodjeljuju pet godina. Takođe, ovog mjeseca trebalo bi da mi bude uručena "Tifembah medalja", koju jednom godišnje u hirurgiji dodjeljuje Udruženje plastičnih hirurga, rekonstruktivnih hirurga, hirurga šake i estetskih hirurga Njemačke. Dobitnik sam te medalje za ovu godinu i to me obradovalo, jer već dvije godine nisam više u Njemačkoj aktivan, a i pored toga su me pozvali na taj kongres i dodijelili nagradu. 

GLAS: Da li znate broj dobijenih priznanja? 

NINKOVIĆ: Iskreno, ne znam. Nisam napravio neku listu, ali onih najključnijih i najvećih svjetskih sigurno znam, ali što se tiče drugih... Dobijao sam puno priznanja od različitih fakulteta i institucija, ali nisam vodio neku strogu evidenciju koliko ih je.

GLAS: Kako vidite budućnost plastične i rekonstruktivne hirurgije u idućih deset godina? 

NINKOVIĆ: Mislim da je plastična hirurgija doživjela velike razvojne korake, ali i da dio one estetske hirurgije koju smo imali, pogotovo ovdje na Balkanu, jenjava. Na televiziji ste mogli vidjeti svuda one povećane usne, koje po mom mišljenju ne izgledaju lijepo. Ali je to bila moda. Taj pristup estetici dosta je promijenjen. Danas pokušavamo takozvani regenerativni element - prirodnim pristupom vratiti skladnu ljepotu, a ne preuveličavati neke elemente, kao grudi, zadnjicu i usne. Takav model ljepote danas postaje sve manje i manje aktuelan. Danas se pokušava osvježiti lice, koža, dati joj jednu prirodnu ljepotu. I to je trend koji će se u estetskoj hirurgiji produžiti u narednih desetak godina. Vjerovatno ćemo onda smisliti nešto novo. A što se tiče rekonstruktivne hirurgije, pokušavamo da napravimo što je moguće bolju formu u nekoj rekonstrukciji, a da istovremeno vratimo izgubljenu funkciju nekog organa. Da li je to izgubljena funkcija šake, mišića lica i tako dalje. Čovjek pokušava danas da napravi što savršeniju rekonstrukciju zavisno od nedostataka koji se rekonstruišu. Već skoro 35 godina radim rekonstrukciju dojke, u kojoj uzimam tkivo u donjem dijelu trbuha. Najveći broj žena ima višak tog tkiva u donjem dijelu trbuha, tako da njima napravimo jednu estetsku operaciju trbuha, a istovremeno sa viškom napravimo fenomenalnu rekonstrukciju dojke, koja će imati dobru formu i prirodnu konzistenciju. To je u stvari trend, da se tim mikrohirurškim zahvatima rekonstruiše ono što nedostaje tkivom kojeg ima u izobilju na nekom drugom mjestu.

GLAS: Kakva je uloga umjetnosti i preciznosti u plastičnoj hirurgiji? Da li je hirurg pomalo i umjetnik?

NINKOVIĆ: Ne samo da je umjetnik, nego je i kreativan. Kreativnost je odlučujuća u plastičnoj hirurgiji, jer hirurg prvo mora da primijeti problem, da ga definišete i da onda traži najoptimalnije rješenje u skladu sa željama pacijenta. Ako radite estetsku hirurgiju, onda morate da shvatite šta pacijent istinski želi, koji je to njegov osnovni problem i da onda tu njegovu želju, a ne svoju ideju, realizujete. Bitno je zadovoljiti pacijenta u njegovim nastajanjima da reparira ili rekonstruiše ono što je za njega u tom trenutku neprihvatljivo. Da li su to kapci, opušteno lice, opuštene dojke, opušteni trbuh i sve ostalo što nekome smeta. Moramo prvo shvatiti koji je problem da bismo ga riješili. U rekonstruktivnoj hirurgiji mnogo kompleksnije je definisati i riješiti problem, ali je istovremeno i interesantnije. 

GLAS: Koliko je trajala najduža operacija koju ste izveli? 

NINKOVIĆ: Najduža operacija je trajala kod transplantacije obostranih šaka i to 18 sati i 20 minuta. Ta operacija je za javnost bila interesantna, iako tehnički nije bilo nekih velikih problema. Bilo je puno drugih operacija koje su bile zahtjevnije nego što je ta transplantacija šaka, ali sama po sebi transplantacija sa mrtvog donatora na živog pacijenta uvijek je interesantna. 

GLAS: Prije koliko godina je ta operacija izvedena? 

NINKOVIĆ: Tačno 8. marta 2000. godine. Pacijent je bio prošle godine gost kod mene ovdje u Čepinu kod Osijeka u kongresnom centru, gdje je održao predavanje na kojem je govorio o 24 godine iskustva sa transplantiranim šakama. I danas on sasvim normalno funkcioniše. 

GLAS: Možete li nam otkriti neke anegdote iz operacionih sala? 

NINKOVIĆ: Kada sam bio u Inzbruku jedan profesor je radio mikrovaskularni režanj svom velikom prijatelju. Kada smo došli u jutarnjim časovima da pogledamo taj režanj, rekao sam kolegi: "Pusti mene, ja ću to rekonstruisati". Taj pacijent tada mi je rekao: "Ako mi spasite režanj, ja ću vam kupiti auto". Operisao sam ga pet sati i uspjeli smo spasiti sve to tkivo. Jednog dana, nakon što je to sve prošlo, sretnem ga i pitam ga u šali šta je s tim obećanim autom i on dolazi sutradan kod mene i donosi mi onaj autić, igračku i kaže: "Ja sam rekao da ću ti kupiti auto, ali nisam rekao koje". Tako da sam ja dobio auto za tu operaciju. To je jedna simpatična šala koja mi je sada pala na pamet.

GLAS: Veliki broj obrazovanih i stručnih ljudi napušta našu zemlju. Koja je Vaša poruka njima? 

NINKOVIĆ: Mislim da su očekivanja mladih kada je riječ o odlasku u svijet nerealna. Odlazak, ako je čovjek bio prinuđen, kao što smo mi bili u trenutku tog stradanja, je nekako opravdan, ali mislim da se u BiH, kao i svuda na Balkanu, može organizovati kvalitetniji život nego negdje na Zapadu. Proveo sam 30 i nešto godina u njemačkom govornom području i to je jako naporno. Ako želite da postignete uspjeh, morate biti pet pa i deset puta bolji od lokalnih doktora da biste mogli napredovati. Samo se u slučajevima neke posebne nadarenosti može uspjeti, a nismo mi svi izuzetno nadareni. Mnogi od nas propadnu u toj želji da naprave veliku karijeru na Zapadu, jer uvijek ste tamo stranac koji mora da doprinosi mnogo više nego jedan lokalni doktor. Zbog toga bih preporučio mladima da dobro razmisle prije nego što odu. Nadam se i da će Balkan ponuditi mladim ljudima više šansi za razvoj, jer samo tada će manje odlaziti na Zapad. Tamo neće biti prihvaćeni sve dok svojim radom ne postignu da ih zajednica istinski prihvati kao ravne saradnike. 

Muzika u operacionoj sali 

GLAS: Kako provodite slobodno vrijeme i punite baterije nakon napornih operacija? 
 

NINKOVIĆ: Sport je za mene oduvijek bio odlučujući. Svim roditeljima preporučujem da omoguće djeci dok su mala da se bave različitim vrstama sporta, jer će im to jako dobro doći kasnije u životu. Igrao sam fudbal, košarku pa i odbojku. Čak sam igrao košarku u drugoj ligi u Austriji, a kasnije sam prešao na tenis, da bih u posljednjih desetak godina bio oduševljeni igrač golfa. Sport je stvarno ono što mene čini srećnim. Nemam mogućnosti za golf ovdje u Slavoniji, ali imam za vožnju bicikla, plivanje, tako da u svaki drugi dan pokušavam da uklopim bar 40 minuta neke sportske aktivnosti. Osim toga uživam uz muziku i u operacionoj sali i to me odmara u trenucima zamora. Sport i muzika mogu da učine život interesantnijim. Najmanje gledam televiziju. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.