KOLUMNA GOJKA BERIĆA: Kao da Von der Leyenovoj nije jasno da Vučić nikada neće okrenuti leđa Putinu

Piše: Gojko BERIĆ (Oslobođenje)

Došlo tako neko vrijeme pa narod na raznim stranama svijeta, razvijenog i nerazvijenog, diže glavu protiv političkog i svakog drugog terora nad sobom, protiv siromaštva i socijalnih i svakih drugih nepravdi. I uvijek se tu radi o tome da Kurta treba da sjaše. Proteklih mjeseci i nedjelja čitavi veliki gradovi, međusobno udaljeni hiljadama kilometara, gorjeli su u požaru uličnih protesta i okršaja nezadovoljnih građana s policijom, nerijetko i vojskom. Bilo je mrtvih i ranjenih. Bitka za pravdu u dimu ulice ne prolazi bez žrtava.

U rušilačkim demonstracijama u dalekom Nepalu, koje su počele 8. septembra, desetine hiljada mahom mladih ljudi, ogorčenih zbog široko rasprostranjene korupcije i siromaštva, izašle su na ulice glavnog grada Kathmandua i zapalile i uništile vladine zgrade i kuće političara. Policija je pucala na demonstrante i tom prilikom usmrtila više od sedamdeset ljudi. Žestoki sukobi policije i demonstranata dogodili su se prošle sedmice u Marseilleu, tvrđavi arapskih migranata, kao i u predgrađima Pariza. Macronov tron ljulja se poput čamca na nemirnom moru. Minulog vikenda i London je “ugostio” više od 100 hiljada demonstranata, pretežno desničara. Skup je bio posvećen slobodi govora, a pretvorio se u protest protiv ilegalnih migranata, uz parolu “Pošaljite ih kući”. Zanimljivo je da sve proteste, bilo da su slični ili jako različiti, povezuje isti simbol - krvava šaka.

U Srbiji se nešto desilo. Među pobunjenim studentima pojavili su se znaci zamora. Ima i raskola na političkoj osnovi. Izbile su i neke afere i više ništa nije ono što je bilo na vrhuncu njihove mladalačke energije, kada se u Beogradu, u jednom danu, okupilo pola miliona nezadovoljnih mladih ljudi.

Ali, koliko god je njihov bunt bio dirljivo impresivan, izostala im je podrška najvećeg dijela društva. Imali su maksimalnu podršku opozicionih medija i istaknutih pojedinaca, ali to nije bilo dovoljno. Vojska je stala na stranu Vučića, institucije sistema takođe, režimski mediji su činili svoje. Mnogi su izdali studente - većina njihovih profesora, čak i roditelja, pa i vrhunskih sportista?! Na kraju ih je iznevjerila i Evropa, oličena u Ursuli von der Leyen, kolebljivoj predsjednici Evropske komisije. Ni brutalnost Vučićeve policije nije gospođi Ursuli bila dovoljna da predsjedniku Srbije upiše strožiju kaznu od blagog ukora, nego se s njim grlila i slikala kad joj je došao u goste. Ona to, navodno, čini zato što se još nije odrekla srbijanskog litijuma, niti oslobodila straha da Vučić definitivno ne odvede Srbiju na rusku stranu. Kao da samo Von der Leyenovoj nije jasno da Vučić nikada neće okrenuti leđa Putinu.

I dok žandarmerija i specijalne jedinice policije, uključujući i profesionalne batinaše u civilu, nastavljaju da spavaju u čizmama, spremne za novu rundu nasilja nad neposlušnim građanima, predsjednica Evropske komisije iščekuje zagrljaj s Vučićem preobraćenim u demokratu i vjernika koji će se moliti u crkvi briselske birokratije.

Ali, da se to čudo neće desiti, najbolje znaju urednici prorežimskih tabloida u Beogradu, koji nastavljaju urnebesnu kampanju protiv tzv. blokadera, kako nazivaju “rulju koja teroriše narod”. U činjenici da je krvava šaka kao simbol primijećena u demonstracijama širom svijeta, koje su ugrožavale postojeću vlast, Kurir vidi dokaz da su blokaderi imali namjeru da i u Srbiji izazovu haos i građanski rat. Sve to govori da se moramo odreći mita iz socijalističke epohe prema kojem policija postoji da bi štitila narod. Oduvijek i svugdje, bilo u totalitarnim ili demokratskim režimima, policija je štitila vlast pošto je i sama dio nje. I to važan dio. Na kraju krajeva, policiju ne plaćaju humanitarne ili nevladine organizacije, plaća je država. Između vlasti i neposlušnog naroda ona će uvijek biti na strani vlasti.

Donald Trump nije oklijevao da u uzavreli Los Angeles pošalje hiljadu svojih gardista da pod hitno, ako je potrebno i silom, vrate grad normalnom životu. Istina, danas je teško zamisliti nekog sarajevskog Ivicu Dačića koji bi ovdašnjoj policiji izdao nalog da građane koji, demonstrirajući, prelaze granicu pristojnosti, bije gdje stigne i kako stigne. Čak i kada bi to htjela, policija u Sarajevu nema koga da bije. Radnička klasa kao takva ne postoji, rudari su izgubili rat s dolaskom novog vremena, medicinari, profesori i učitelji nisu vični uličnim okršajima, penzioneri su mahom bivši ljudi, a naša studentarija je mirna i tiha poput viktorijanski vaspitanih djevojčica. Narod nema svijesti o tome kako da se iskobelja iz ponižavajućeg stanja - ne ide mu se na ulice, a uporno glasa za one koji su ga u takvo stanje doveli.

To ne znači da je naša policija imuna na viruse koji je u očima građana kompromituju. Čitav niz afera, starih i novih, govori da u njoj, od vrha do dna, ima ljudi koji su ne samo skloni korupciji nego su često u sprezi sa organizovanim kriminalnim grupama. Nije se proslavila ni u zaštiti građana, posebno žena, od nasilja i nasilnika, s kojima policija baš i ne želi da ima mnogo posla. I onda se, naravno, pojave ti Panteri, koji uzimaju stvar u svoje ruke, najprije kao zaštitnici životinja, a potom kao humanisti koji love pedofile?! I nije da ne uživaju simpatije mnogih roditelja.

Pretresom je utvrđeno da su neki od njih posjedovali drogu i oružje, pa je nejasno kakve to ima veze sa “poslom” kojim su se bavili? Petorica članova Pantera uhapšena su pod sumnjom da su zajednički počinili više krivičnih djela. Panteri su novi fenomen u carstvu bezakonja u Bosni i Hercegovini, koji zahtijeva hitnu političku raspravu ako još uopšte postoji volja da ova država radi svoj posao.