IZETBEGOVIĆEV RUSKO-MAĐARSKI MANEVAR: Sastanci sa Dodikovim saveznicima - kako je lider SDA krenuo u neočekivanu predizbornu strategiju

Piše: MAJA RADEVIĆ

Jučerašnji sastanci predsjednika SDA Bakira Izetbegovića sa ambasadorima Rusije i Mađarske izazvali su burne reakcije vladajuće Trojke, prije svih Elmedina Konakovića i Sabine Ćudić, koji su poručili da je riječ o potezima usmjerenim protiv interesa države. No, dok dio političara i javnosti ove susrete vidi kao svojevrsno davanje legitimiteta zemljama koje podržavaju bivšeg predsjednika RS Milorada Dodika u njegovim napadima na ustavni poredak BiH, motivi Izetbegovića mogu se tumačiti i drugačije.

Jasno je da je Bakir Izetbegović zaigrao rizičnu igru, jer za razliku od neutralnih diplomatskih kontakata, Rusija i Mađarska su zemlje čiji predstavnici otvoreno brane Milorada Dodika i njegove političke stavove. Sastajati se s njihovim ambasadorima znači i neminovno riskirati percepciju da se na taj način posredno legitimizira Dodikova destruktivna agenda, a Izetbegović je, u to nema sumnje, svjesno izazvao tu buru. Pitanje je šta je zapravo želio postići?

SVJESNA PROVOKACIJA

Bliže se opći izbori 2026., a SDA i njen lider su već uveliko krenuli u kampanju za koju su uvjereni da će biti pobjednička. Stranka koja je posljednjih nekoliko godina u opoziciji i koja je samim tim izgubila dobar dio vidljivosti u javnom prostoru, sada mora ponovo dokazati starim i potencijalnim novim biračima da nije „potrošena“ i da i dalje ima ozbiljan politički kapacitet. A jedan od najboljih načina za to je pokazati da međunarodni akteri, pa makar to bili i predstavnici „neprijateljske“ Rusije i Mađarske, i dalje uvažavaju SDA kao jedan od najvažnijih faktora na političkoj sceni BiH. U tom smislu, na simboličkom nivou važan je i potez Bakira Izetbegovića da se sa obojicom ambasadora, Igorom Kalabuhovim i Kristijanom Pošom, sastane u Centrali Stranke demokratske akcije, „na svom terenu“, što dodatno pojačava utisak njegove relevantnosti za strane diplomate u našoj zemlji.

Drugi motiv je možda još važniji. Bakir Izetbegović svjestan je da Trojka pokušava monopolizirati narativ o tome šta je „ispravna“ vanjska politika BiH na ključnoj liniji Bruxelles-Washington, a kao neko ko sebe i dalje smatra neprikosnovenim liderom bošnjačkog naroda, on im to ne želi dopustiti. Tako se postavlja kao politički akter koji ne prihvata diktat vladajućih i koji želi dokazati da i dalje ima slobodu manevra, ali istovremeno i da je raspoložen saslušati i razmijeniti mišljenja i sa onima sa čijim se stavovima nužno ne slaže, za razliku od isključivosti stranaka Trojke. U opozicionom statusu, to je itekako važna karta - kada ne možeš upravljati procesima, možeš barem izazivati i testirati granice.

Iako su njeni predstavnici neobično (samo)uvjereni da će na narednim izborima odnijeti apsolutnu pobjedu, činjenica je da SDA ulazi u predizbornu utrku opterećena padom rejtinga i unutarstranačkim krizama, što možemo vidjeti i ovih dana dok se vode rovovske bitke za izborne liste u lokalnim stranačkim odborima u Sarajevu. Izetbegović zna da će dogodine sa svojim odabranim kandidatima morati pokazati da SDA ima političku širinu i snagu koja nadilazi ono što nudi aktuelna vlast. Ovakvi susreti, koliko god kontroverzni, služe upravo tome: vraćanju u fokus i stvaranju dojma međunarodne relevantnosti. U tom smislu reakcije Konakovića i Ćudić bile su potpuno predvidive i Izetbegović je mogao unaprijed znati da će ga optužiti za nanošenje štete državi. Ipak, on igra na provokaciju jer zna da mu u opozicionom statusu više vrijedi da se o njemu govori, pa makar i negativno, nego da ga se potpuno zaboravi.

DODIKOVE METODE (SAMO)ODRŽIVOSTI

I tu dolazimo do zanimljive paralele: Bakir Izetbegović koristi provokaciju na sličan način kao i Milorad Dodik. Dodik se već mjesecima, pa i godinama, održava na vlasti uz secesionističke prijetnje i brutalne napade na institucije i političare iz Federacije kako bi natjerao političke protivnike da reaguju, i od sebe u očima javnosti napravio žrtvu. Izetbegović sada primjenjuje sličan recept, doduše na drugačijem nivou i s drugim motivima, ali logika je ista. On zna da će Trojka na njegove susrete sa „mrskim“ ambasadorima odmah skočiti, zna da će mediji to prenijeti i da će ga na koncu birači vidjeti kao lidera koji ne podliježe ničijem diktatu.

Kada se sve sabere, pitanje je jednostavno: da li su ovi sastanci bili potez državničke odgovornosti ili političkog oportunizma? Ako posmatramo interes države, teško je pravdati razgovore sa predstavnicima zemalja koje se otvoreno svrstavaju na Dodikovu stranu i derogiraju odluke Suda i CIK-a BiH. Ali iz perspektive interesa SDA i njenog lidera, ovo je početak predizborne kampanje, dva koraka ispred konkurencije.

Bakir Izetbegović je, dakle, svjesno izabrao provokaciju kao strategiju. Pitanje je hoće li mu se takva odluka vratiti kao bumerang kod dijela javnosti u kojem će biti percipiran kao saučesnik onih koji ruše BiH, ili će se rizik isplatiti i potencijalni birači u njemu vidjeti političku mudrost i iskustvo koje aktuelni predstavnici vlasti nemaju. Od odgovora na to pitanje zavisit će i sudbina SDA na izborima 2026. A jedno je za sada sigurno - Izetbegović je svojim posljednjim potezima pokazao da neće čekati zvaničan početak predizborne kampanje da bi ušao u žestoku političku borbu i, vrlo vjerovatno, novu kandidaturu za Predsjedništvo BiH.