Izetbegović je 1993. odobrio referendum o neovisnosti RS-a koji zagovara Dodik
Nije nepoznato da su tijekom cijeloga rata u BiH svi razgovarali sa svima o različitim državno-pravnim aranžmanima zemlje, pa i razgraničenjima/podjeli teritorija, što je postalo službeno u više dokumenata, piše Večernji list BiH. S blagoslovom ili bez međunarodnih posrednika. Potezi svih, ali baš svih strana posve su različito interpretirani kasnije, ali se i danas u novijim “deklaracijama” vide grijesi samo drugih strana. Tako je jučer predsjednik SDA primio veleposlanika Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini Igora Kalabuhova i neizravno mu poručio da ne podržavaju čelnika Republike Srpske Milorada Dodika za kojega je rekao da kontinuirano nasrće na ustavno-pravni poredak BiH te je podsjetio na deklaraciju njegove stranke SNSD-a iz 2015. godine, čiji je konačni cilj “cijepanje Bosne i Hercegovine”. Splet okolnosti htio je da se vremenski gotovo u cijelosti poklope datumi, jedan od prije 32 godine i aktualni, kada je ova poruka upućena. Naime, ratni bošnjački čelnik i prvi čovjek SDA u Ženevi je s ratnim vođom Srba Momčilom Krajišnikom potpisao zajedničku srpsko-muslimansku (bošnjačku) deklaraciju o podjeli Bosne i Hercegovine.
S Hrvatima tajno
Prvi put Izetbegović ozakonjuje Republiku Srpsku i omogućuje joj odcjepljenje od BiH putem referenduma. S obzirom na političku retoriku koju Bakir Izetbegović danas vodi, razlika između tadašnjih i sadašnjih stavova unutar bošnjačkoga političkog spektra nije bitno izmijenjena. Dvojnost, a često i kontradiktornost. U jednom trenutku, kao lider SDA, Alija Izetbegović pokušavao je potpisivati političke sporazume sa svim stranama, uključujući i srpske i hrvatske, iako je, u isto vrijeme, visoko naglašavao ideju unitarne BiH. Ovo stvoreno pravno-političko nasljeđe samo je naizgled imalo određene težnje za očuvanje Bosne i Hercegovine. Međutim, konkretni dokumenti koje su potpisivali čelni ljudi tadašnjih entiteta, uključujući i predsjednika SDA, često su upućivali na složenije i dvosmislene političke ciljeve.
Razmatrajući ključne dokumente potpisane u kontekstu rata u Bosni i Hercegovini, teško je zanemariti pojavu paralelnih pregovora, s različitim stranama i za različite ciljeve. To je, na kraju krajeva, dovelo do toga da se Alija Izetbegović, kao predstavnik Bošnjaka, suočava s dvostrukim političkim stavovima: sa stajališta teritorijalnog integriteta BiH, on često pred međunarodnim partnerima nastupa kao branitelj jedinstva, dok, s druge strane, povremeno sklapa sporazume koji u praksi otvaraju vrata za teritorijalne podjele i konsolidaciju etničkih entiteta. Ova ravnoteža ironičnih političkih pregovora najbolje je prikazana u tekstu Zajedničke deklaracije potpisane 16. rujna 1993. u Ženevi. Iz dokumenta jasno proizlazi pristup bošnjačkih i srpskih vođa koji su tada dogovorili prekid sukoba, formiranje radnih skupina za razmjenu zatočenika te postupno vraćanje u mirnodopsku fazu.
Bez obzira na javne izjave, političke deklaracije tada su omogućile daljnje razgraničavanje među entitetima, ali i sve veću institucionalizaciju podjela. U samoj deklaraciji postignuti su dogovori o stvaranju zajedničke države u okviru konfederacije, ali je također bila uključena odredba o mogućem referendumu koji bi omogućio državama unutar tadašnje Unije odlučivanje o svojoj budućnosti. Time je de facto dopušteno, kroz ovaj politički okvir, priznanje i postojanje entiteta poput Republike Srpske, koji bi se legalizirao kao država nakon dvije godine. I to uz referendum, o čemu se složio Alija Izetbegović. A koji, pak, godinama najavljuje Dodik.
Unitarna, a podijeljena
Istodobno valja podsjetiti kako je potajno Izetbegović s hrvatskim partnerima potpisao, također u Ženevi, dva dana ranije Sporazum o konfederaciji. No, Izetbegović je nastavio paralelno raditi sa srpskim političkim liderima, ne obazirući se na političke pozicije koje su bile postavljene kao ključne u pregovorima s hrvatskom stranom. Sporazum s Tuđmanom govorio je o formiranju zajedničke države Hrvata i Bošnjaka unutar BiH. Sporazum sa Srbima iz Ženeve, kao i raniji dogovori, najviše će se odraziti na institucionalizaciju podjela unutar same Bosne i Hercegovine. Zato nije bilo ni iznenađujuće da je Izetbegović, iako je javno nastupao kao zaštitnik jedinstvene BiH, bio spreman sklapati političke sporazume s vođama i institucijama koji su poslije bili povezani s teritorijalnim podjelama unutar države.
U tom kontekstu njegova politika postavlja pitanje što je zapravo predstavljao njegov poziv na “unitarnu Bosnu”, a što pak dvostruka igra, kao što je upravo “Tajni sporazum o konfederaciji” s Tuđmanom te daljnji pregovori sa srpskim vođama. Dvoličnost političke retorike Alije Izetbegovića, kao i njegove stranke SDA, jasno se manifestirala kroz prijepore oko budućnosti BiH, ali i kroz političke poteze koji su doveli do teritorijalnih podjela. Iako je bošnjačka strana pokušavala biti nositelj političke stabilnosti, stvarajući zajedničke političke okvire, stvarnost je bila mnogo složenija. U konačnici, politika bošnjačkog Sarajeva tijekom rata bila je obilježena njegovim višestrukim pregovorima, ali i nesuglasicama koje su se poslije očitovale kroz teritorijalne podjele koje su bile dopuštene i, djelomično, čak legitimirane.
