Fudbal i zajednica: Kome klubovi zaista pripadaju?
Tokom proteklih sedmica, dvije priče iz nižih rangova engleskog fudbala dominirale su nacionalnim medijima. Zanimljivo, ni jedna nije imala veze s milionskim transferima, otkazima trenera ili još jednom predsezonskom turnejom po Sjevernoj Americi ili Aziji, niti su uključivale premijerligaške klubove. Umjesto toga, ista priča odvijala se na suprotnim krajevima nižih rangova engleskog fudbalkskog prvenstva u Sheffield Wednesdayu i Morecambeu.
Oba kluba trenutno se bore za opstanak, ne samo u sportskom, već i u organizacijskom smislu, što je nažalost sve češća pojava, a izvjesno je da će slične borbe čekati i mnoge druge klubove u godinama koje dolaze. Ta spoznaja ne umanjuje bol koju trenutno osjećaju navijači na Hillsboroughu i Mazuma Stadiumu: prijetnja otkazima, štrajkovima igrača i otkazivanjima utakmica je stvarna, s posljedicama koje mogu pogoditi cijele lige.
Kao što jasno pokazuju dva izvrsna izvještaja BBC Sporta, jedna grupa najviše osjeća teret: navijači. U oba slučaja, narativ je gotovo identičan. Eksterni investitor preuzima klub, u slučaju Wednesdaya iz inostranstva, a u Morecambeu iz drugog dijela Engleske, daju se velika obećanja, rezultati izostaju, a slijede potezi koji se ocjenjuju štetnim po zdravlje kluba. Posljedice najviše pogađaju lokalne zajednice koje te klubove podržavaju već više od stotinu godina.
Kome klubovi zapravo pripadaju?
To nas dovodi do šireg pitanja: za koga fudbalski klubovi zaista igraju i kako savremeni poslovni model u fudbalu mijenja veze između igre, navijača i zajednica koje su joj dale život?
Evolucija zajednice
Fudbal je generacijama funkcionisao na jednostavnoj ideji: “lokalni klub za lokalne ljude“. U velikom dijelu fudbalske historije to je i bilo istinito. Prije jeftinog prijevoza i moderne tehnologije, većina navijača živjela je na korak od stadiona; njihovi svakodnevni životi i sudbina kluba bili su neraskidivo povezani.
Dolaskom pristupačnog prijevoza, a zatim i komunikacijske revolucije, ta mapa se mijenja. Zajednica više nije vezana isključivo za poštanski broj. Može biti fizička, ali i digitalna, okupljanje istomišljenika iz cijelog svijeta.
Ipak, do nedavno su klubovi i dalje imali ulogu sidra za fizičke zajednice. Utakmice su bile centar zabave, ali i mjesto okupljanja biznismena, političara i stanovnika. Mnogi klubovi osnovani su s ciljem društvene koristi Celtic i Manchester City klasični su primjeri filantropije kroz sport.
Klubovi su pomagali i integraciju novih stanovnika. Athletic Bilbao, FC Barcelona, FC Schalke 04, Standard de Liège i Olympique de Marseille svi su nastali u gradovima koje su oblikovali industrija i migracije, postali su simboli pripadnosti za ljude koji su došli iz drugih krajeva.
No, pejzaž se ponovo promijenio. Jeftini letovi, 24-satni mediji i društvene mreže omogućili su da navijač živi na jednom kontinentu i prati klub s drugog, dok u isto vrijeme bira između brojnih drugih opcija za zabavu.
Rezultat je dvostruk: globalni giganti uspijevaju, dok se manji, lokalno ukorijenjeni klubovi moraju sve više boriti za pažnju. Tradicionalni navijači su se odselili; potencijalni novi navijači možda nemaju interes ili su privučeni drugim klubovima. Izazov je jasan: obnoviti vezu i s lokalnom zajednicom i s dijasporom.
Pouke za fudbal
Na vrhunskom nivou igre, brojke su zapanjujuće: za neke klubove, 99% navijača nikada nije kročilo na stadion, niti će ikada. Globalizacija i svjetski doseg određenih liga stvorili su ogromne, raspršene baze fanova širom svijeta.
Suprotno tome, pojedini klubovi otkrivaju da 99% ljudi koji žive blizu stadiona uopće nisu njihovi navijači. Demografija se mijenja, dolaze novi stanovnici s drugačijim interesima i klub gubi status centralnog mjesta zajednice.
A tu su i gradovi poput Morecambea, gdje je veza između kluba i zajednice i dalje snažna. Mještani i dalje dolaze na stadion, osjećaj pripadnosti je stvaran, ali moderna fudbalska ekonomija pomjerila je granice: ta iskrena podrška više nije dovoljna za nivo ambicije kojem klub teži.
Možemo zamisliti klubove kao posude povezane nevidljivim cijevima, svaka ima svoj ekonomski i društveni rezervoar, ali “fudbalska inflacija” ih prazni brže nego što mogu da se napune. Prihodi se i dalje u velikoj mjeri generišu lokalno, ali troškovi su određeni globalnim tržištem talenta i rezultata. Taj nesklad dovodi do toga da mnogi klubovi i lige jedva opstaju, a kamoli da napreduju.
Ponekad se te “cijevi” ukrštaju. Lokalni klub može pristupiti međunarodnom kapitalu, kroz nove vlasnike ili učešće u mreži više klubova (MCO model). Sheffield Wednesday s inostranim vlasnikom je jedan primjer; djelimična preklapanja vlasništva u MCO sistemima su drugi. Takve veze mogu klub lansirati na viši nivo, ali zamagljuju liniju između lokalnog identiteta i globalne ambicije i nisu sve zajednice spremne prihvatiti takav kompromis.
U tim slučajevima, kada uspjeh dođe, kao kod Wrexhama AFC, klub ima priliku da izgradi međunarodnu bazu fanova i privuče globalne resurse. Ali kada kockanje ne uspije, pad može biti još bolniji.
Zaboravljeni lokalci
A šta je s lokalnom podrškom, koja prva trpi, a posljednja se uzima u obzir? Ne smije se uzimati zdravo za gotovo, osim ako klub ne dođe u poziciju da može opstati isključivo zahvaljujući velikim, nestabilnim, ali potencijalno unosnijim vanjskim izvorima prihoda.
To je klasična dilema između masovne proizvodnje i zanatskog pristupa o kojoj smo već ranije govorili. Prije ili kasnije, a danas se to dešava već u fazi postavljanja strategije, klubovi moraju izabrati svoj put. Jer resursi su ograničeni i biće usmjereni tamo gdje obećavaju najviše “rezultata po uloženom”.
Oba puta mogu donijeti uspjeh, pod uslovom da se identitet kluba ne izgubi i da strateške odluke budu potpuno jasne.
