Jedna od najmonumentalnijih sarajevskih građevina čuvena Despića kuća, nazvana „kuća časti i nezaborava“, dala je mnoge učene i ugledne ljude o kojima se i danas s velikim poštovanjem i uvažavanjem govori.
Izgradila ju je bogata trgovačka pravoslavna porodica Despić prije 265 godina, nakon što je u Sarajevo iz hercegovačkog sela Sambor davne 1760. godine došao Risto Slijepčević i oženio se Sarajkom Despom. Despa je bila jedna od najljepših sarajevskih djevojaka i vrlo harizmatična osoba, pa su njena i Ristina dva sina, Maksim i Nikola, u Sarajevu bili poznatiji kao „Despini sinovi“. Prema tom nadimku je kasnije cijela porodica dobila novo prezime – Despić.
Kultura stanovanja
Despići su bili poznati i vrlo uspješni trgovci ćurčije (krznari) u Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini, a trgovali su i s Istanbulom i evropskim gradovima. Imali su dućane u Velikom ćurčiluku, u blizini svoje kuće, za koju je specifično da je nastajala u više faza. Prvobitno je Despića kuća izgrađena u karakterističnom bosansko-orijentalnom stilu, a uz kasnije dogradnje 1881. godine poprimila je austrougarski graditeljski izgled. Zbog tih slojevitosti u gradnji prvi i drugi sprat kuće se mnogo razlikuju, pa je tako prvi sprat namješten u orijentalnom stilu, a sobe drugog sprata uređene prema evropskim standardima.
- Historija grada i kulture stanovanja u Sarajevu se lijepo vidi u Despića kući. Osmansko Carstvo i Austro-Ugarska se nalaze pod istim krovom – kazao nam je Senad Kuč, pedagog J.U. Muzej Sarajeva.
Najznačajniji član porodice Despić bio je hadži Makso, rođen 1836. godine, a titulu hadžije dobio je nakon što je dva puta posjetio Jerusalem, o čemu je pisao i u svojim „Zapisima starog Sarajlije“. Njegovi „Zapisi“, u kojima je pisao o sebi, putovanjima, ali i događanjima u gradu, jesu veoma vrijedno svjedočanstvo i prilog historiji Sarajeva.
Hadži Makso
Hadži Makso je bio ugledni trgovac. Službovao je i kao državni blagajnik u Osmanskom Carstvu, potom bio gradski vijećnik u vrijeme vladavine Austro-Ugarske, te član bh. delegacije koja je išla na poklonjenje caru Franji Josifu. Bio je i zadužbinar, jedan od utemeljitelja Saborne pravoslavne crkve u Sarajevu, veliki dobrotvor i vizionar koji je, između ostalog, zaslužan i za nastanak pozorišne umjetnosti u gradu na Miljacki.
Naime, po ugledu na evropska pozorišta, koja je posjećivao tokom svojih putovanja, hadži Makso je organizirao u svojoj kući pozorišne predstave kao kućne zabave za prijatelje, rodbinu, poslovne partnere i diplomate, u prostoriji prozvanoj „Pozorišna sala“, pa se Despića kuća s pravom naziva pretečom savremenog pozorišta u Sarajevu.
Osim toga, hadži Makso je bio i inicijator osnivanja prvog sarajevskog muzeja – Muzeja Stare pravoslavne crkve, a često je isticao nevažnost materijalnih stvari u odnosu na duhovne. Iako je bio jedan od najbogatijih i najutjecajnijih ljudi na našim prostorima, nastojao je uvijek biti dostupan običnim ljudima, a njegovi savremenici, ali i njihovi nasljednici, govorili su o hadži Maksi kao o primjeru poznatog sarajevskog duha punog ljudskosti, dobrote i širokogrudosti.
Prvi klavir
„Maksi je Bog dao sva blaga ovog svijeta u sretnoj njegovoj djeci i porodu, koje ostavlja poslije sebe, pa da i oni budu dika i ponos na uslugu srpskom narodu. Poslije moje smrti ostavljam sirotinji, bez razlike vjere – onoj sirotinji da se podijeli, koja ne prosi po sokaku, nego onima, koji na godine sjede kod kuće nemoćni, stari i bolesni iz kuće ne izlaze (…) Ova moja naredba služi samo za mene, a nek bude pouka svakome živom bratu i prijatelju, koji bude imao svijesti i razuma u glavi...“, piše, između ostalog, u testamentu hadži Makse Despića, napisanom 29. marta 1921. godine, nekoliko godina prije njegove smrti.
Srce prelijepe kuće Despića je hadži Maksina soba za rad i odmor u kojoj se nalaze originalni predmeti koje je donosio sa svojih dalekih putovanja. Namještaj, slike, ikone, kandila, italijanska ogledala, engleski sat, skupocjeni lusteri – sve što se i danas nalazi u ovoj kući jeste originalna ostavština Despića.
Kako su Despići bili veliki ljubitelji umjetnosti, u njihovu kuću je stigao i jedan od prvih sarajevskih klavira, za šta je zaslužan hadži Maksin sin Pero koji je studirao u Beču, gdje se oženio Austrijankom Vilheminom, koja je skoro svaki dan nakon ručka svirala klavir za članove porodice i goste. Mina, kako su Sarajlije odmilja zvale Vilheminu, često je u kući organizirala i druženja uglednih sarajevskih gospođa.
Poklon Sarajevu
Hadži Maksin praunuk Pero Despić, posljednji potomak ove ugledne porodice, odselio se u Belgiju 1969. godine i gradu Sarajevu poklonio svoju kuću, pod uvjetom da se u njoj otvori izložba sa stvarima koje će svjedočiti o postojanju i djelima njegove porodice.
Despića kuća, dragulj sarajevske historije i dokaz da različitosti mogu i trebaju funkcionirati zajedno, danas je jedan od depandansa Muzeja Sarajeva, a 2005. godine je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Još jedna zadužbina
Osim Despića kuće, ova čuvena porodica je svom Sarajevu ostavila još jednu zadužbinu. Danas je ta zadužbina pretvorena u Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.
