Bursać: Sramota u Zvorniku - autobus djece iz Lukavca oblijepljen zločincem Mladićem!

"Poniženi su oni koji su lijepili monstruma Mladića po dječijem autobusu. Ponižen je Zvornik, jer je dopustio da ga ovakvi potezi legitimišu. Poniženi su roditelji i navijači koji vjeruju da je normalno djeci zalijepiti lice ratnog zločinca na autobus. Poniženo je društvo koje šuti na ovakve poruke. A djeca iz Lukavca? Oni su moralni i ljudski pobjednici! Učite od njih"

Piše: za portal Radiosarajevo.ba

Odgajamo li generacije gore od svojih roditelja?

Autobus pun djece. Ne huligana, ne nacionalista, ne ratnih veterana iz ’92. Djeca. Juniorske i kadetske selekcije FK Radnički iz Lukavca, djeca koja su došla u Zvornik da igraju fudbal. Da trče za loptom, da osjete radost takmičenja, da uče šta znači sportski duh.

A onda, na povratku kući, njihov autobus pretvoren je u hodajuću sprdnju sporta – oblijepljen naljepnicama sa likom ratnog zločinca Ratka Mladića.

Sport kao fasada mržnje

Zamislite apsurd. Oni koji sport doživljavaju kao most među narodima, u ovom slučaju su ga pretvorili u paravan za nastavak rata drugim sredstvima. Umjesto da djeca ponesu kući iskustvo igre, nadmetanja, možda i nove sportske simpatije, ona kući nose traumu i sliku čovjeka osuđenog za genocid.

Na slici i u poruci koju šalju odrasli u Zvorniku, Mladić nije zločinac. On je idol. Njegov lik na autobus nije zalijepilo tek dijete, već odrasla osoba. Odrasla osoba koja je svjesno odlučila da mladim fudbalerima iz Lukavca poruči: ovdje se ne igra fudbal, ovdje se igra nastavak rata.

To je ono što najviše boli. Ne što postoji mali broj budala spremnih na takve poteze – nego što cijelo društvo tolerira i normalizira ovakvu praksu.

Poniženje kao naslijeđe ili samoponiženje?

Na prvi pogled, reklo bi se da su djeca ponižena ali NISU. Klub FK Radnički dostojanstveno je reagovao: "Naša djeca su dostojanstveno predstavljala klub i grad, a na ovakve postupke nemamo namjeru trošiti riječi."

Istina je sljedeća: djeca iz Lukavca nisu ponižena. Ona su, svojim držanjem, svojim mirom i dostojanstvom, pokazala da su moralni pobjednici.

Poniženi su oni koji su naljepnice lijepili. Ponižen je Zvornik, jer je dopustio da ga ovakvi potezi predstavljaju. Poniženi su roditelji i navijači koji vjeruju da je normalno djeci zalijepiti lice ratnog zločinca na autobus. Poniženo je društvo koje šuti na ovakve poruke.

Djeca su, dakle, nadrasla odrasle. A to je poraz odraslih i pobjeda djece.

Jesmo li gori od svojih roditelja?

Ovdje dolazimo do ključnog pitanja: da li današnje generacije odgajamo da budu gore od svojih roditelja? Ili su ovo samo roditelji i odrasli ljudi koji preko tuđe djece liječe vlastite ratne frustracije?

Ako je u pitanju prvo, onda Bosna i Hercegovina ulazi u spiralu iz koje nema izlaza. Ako generacije rođene poslije rata uče da je Mladić heroj, a ne zločinac, onda će se ideološki otrov prelijevati s koljena na koljeno. Ako se fudbalski teren pretvara u poligon za ideološke borbe, onda nam djeca odrastaju u buduće navijače rata, a ne sporta.

Ako je u pitanju drugo – iživljavanje roditelja nad tuđom djecom – onda smo svjedoci još jedne patologije. Odrasli koji su doživjeli rat, ili ga bar posmatrali, prenose svoju frustraciju i nemoć tako što djeci uskraćuju pravo na igru.

U oba slučaja – rezultat je isti. Djeca uče da je normalno ponižavati druge. Djeca uče da je normalno slaviti zločince. Djeca uče da je normalno igrati fudbal pod sjenkom genocida.

Šutnja institucija kao saučesništvo

Najgore od svega je što institucije – opet – šute. Nogometni/Fudbalski savez Bosne i Hercegovine neće sazvati hitnu sjednicu. Neće biti sankcija za "Drinu" Zvornik. Neće biti zabrane igranja, oduzimanja bodova, niti kazne za domaćina.

Jer u ovom društvu, kazniti nekoga zbog slavljenja Mladića značilo bi priznati da je Mladić zločinac. A to priznanje, u očima velikog dijela politike u Republici Srpskoj, ne smije postojati.

Šutnja je, dakle, institucionalizirana. I ona postaje najopasniji oblik saučesništva. Jer nije problem što je neko zalijepio naljepnicu. Problem je što će taj isti neko, već sutra, opet biti na tribinama. Problem je što se ništa neće promijeniti.

Paralela s devedesetima

Ono što se dogodilo u Zvorniku nije samo incident. To je kontinuitet. Podsjetimo se: u devedesetima, fudbalski stadioni bili su poligon za mobilizaciju, za sijanje mržnje i ratne retorike. Na stadionima su skandirane ratne pjesme, podizane zastave, a tribine su bile prve vojske u najavi.

Danas, trideset godina kasnije, ista logika se ponavlja. Samo što djeca, koja nisu ni rođena kad su stadioni prvi put postali poligon mržnje, sada na svojim autobusima nose lice čovjeka koji je naredio pokolj njihove generacije.

To je ono što boli i ono što upozorava. Jer ako su stadioni nekada bili uvod u rat, kakav uvod danas predstavljaju naljepnice sa Mladićem?

Djeca zaslužuju da budu djeca

Djeca iz Lukavca nisu došla u Zvornik da vode rat. Došla su da igraju fudbal. Oni su ga i odigrali. Njihov autobus jeste bio oblijepljen likom Mladića, ali njihovo dostojanstvo ostalo je čisto i neukaljano.

I zato, paradoksalno, oni koji su željeli da ponize djecu, ponizili su samo sebe. A djeca su otišla kući kao moralni pobjednici.

Odgovornost i izbor

Ali postoji i druga mogućnost. Da roditelji, treneri, učitelji i svi koji su odrasli konačno shvate – djeca nisu odgovorna za rat. Djeca nisu odgovorna za mržnju. Djeca imaju pravo da budu djeca.

To pravo je danas u Zvorniku brutalno pregaženo. Ako ništa drugo, ovo mora biti povod da se konačno povuče crta. Da se kaže: sport je sport, a zločinci su zločinci. Da se djeca zaštite od mržnje.

Jer ako to ne uradimo, ako nastavimo da šutimo i okrećemo glavu, onda se ne trebamo čuditi što djeca odrastaju u male Mladiće.

A tada, jednog dana, kada sve ovo preraste u novu mržnju, nove sukobe i nove autobuse sa novim naljepnicama, nemojte reći da niste znali.

I još nešto: roditelji i treneri, pogledajte djecu iz Lukavca i učite od njih. Oni su danas pokazali više o sportu, ljudskosti i dostojanstvu nego svi odrasli zajedno.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.